Nakon Morejskog rata, krajem 17. stoljeća braća Ivan Petar, Juraj i Ivan Marchi Republici razlažu plan naseljavanja i obrane zapadnih uvala Šolte.

Upućuju molbu mletačkom providuru Alvisu Mocenigu III da im u uvali Maslinica na otoku Šolti dozvoli sagraditi kulu, a oko nje selo sa crkvom. Mletačka vlast je dobro gledala na kolonizaciju pustih uvala jer je novo stanovništvo uređivalo obrastao zemljišni posjed, a u slučaju gusarskih napada branilo luku i unutrašnjost otoka.

Dukalom od 25. kolovoza 1703. mletačka vlast daje dozvolu za izgradnju kule, sela i crkve te dodjeljuje 200 kampa zemlje pod uvjetom da se suglasi i splitska općina jer se posjed nalazi na njenom komunalnom teritoriju.

Šolta je bila značajan posjed grada Splita, uzgajalište stoke i izvor poljoprivrednih prinosa kao i mogući refugij. Stoga Marchijevi traže od splitskog Velikog vijeća da im u Maslinici dade u najam 100 kampa zemlje kako bi doseljenici obrađivali zemlju i stražarili u uvali iz koje je bio otvoren pristup do Donjeg Sela. Naime Turci iz Ulcinja su se u doba Morejskog rata zalijetali brodovima u nebranjene uvale poput Maslinice te su godine 1696. opljačkali Donje Selo i odveli u roblje 64 osobe.

Mali broj stanovnika bio je radno sposoban jer su odrasli muškarci novačeni u vojsku ili služili kao veslači na galijama pa su zemlju uglavnom obrađivali žene, djeca i starci. Depopulacija Šolte, izloženost gusarskim napadima i blizina turske granice nadomak Splita doprinijeli su programskom naseljavanju stanovništva koje su braća Marchi doveli s kopnenog dijela pokrajine iz Dalmatinske zagore, Zaostroga i Prugova.

Početak gradnji obitelji Marchi datira u godinu 1706. kada su podigli zavjetnu crkvicu iznad uvale Maslinica u spomen na svog djeda Nikolu te je posvetili Sv. Nikoli zaštitniku pomoraca.

Crkvica je sagrađena na strateški istaknutom mjestu koje je oduvijek služilo za izviđanje i kontrolu kretanja brodova u kanalu i susjednim uvalama. Put od crkvice spuštao se prema dvorcu u uvali neposredno uz njegovo zapadno pročelje. Gradnja dvorca trajala je dvije godine nakon crkvice sv. Nikole uz velike pripremne radove i znatne napore kolonista, koji su iskopavši značajnu površinu brijega, brali kamen na licu mjesta ugradivši ga u obrambene zidove budućeg dvorca. Dvorac je planiran poput vojne utvrde sa prostranim unutrašnjim dvorištem i istaknutom kulom u začelju kao zadnjom točkom obrane.

Na pročelju dvorca iznad glavnog ulaza ugrađena je kartuša s natpisom na latinskom jeziku koji evocira gradnju dvorca i prikazuje braću Marchi dobročiniteljima i osnivačima prvog naselja u luci.

Budući da obitelj nije imala muških potomaka Ivan Petar je oporučno ostavio imetak nasljednicima svoje sestre Domenike udane za splitskog plemića Ivana Albertija odnosno djeci njene kćeri Vicenze udate za Ivana Martinisa iz Bola pod uvjetom da nose prezime Martinis-Marchi.

Međutim krajem 19. stoljeća, obitelj Alberti opterećena dugovima, započinje prodaju bogatog inventara, pa tako i dvorca kojeg su prisiljeni prodati stanovitom Karlu Bayu iz Splita. Desetljećima je dvorac bio zapušten i izložen propadanju, a 60-tih je godina neprimjereno obnovljen za hotel čime je potpuno izgubljen njegov unutrašnji raspored i izgled prostorija.

Tek 2001. godine započinje temeljito obnavljanje dvorca pod strogim konzervatorskim naputcima i kontrolom, te mu se krajem 2004. vraća stari sjaj kakav i zaslužuje.