Svakodnevno pozdravljajući Sunce na odlasku i kupajući se u njegovim vatrenim odrazima šepuri se najzapadnije šoltansko mjesto Maslinica.

Ribarsko je to mjesto, utemeljeno davne 1703. kada je plemićka obitelj Marchi zatražila od mletačkog providura odobrenje za zasnivanje novog naselja i izgradnju dvorca s obrambenim kulama za obranu od napada gusara. A gusarski napadi u to vrijeme bili su česti i žestoki, te je stoga zdanje braće Marchi trebalo biti čvrsto i robusno. Polako, osjećajući sigurnost, uz dvorac su nicale pučke kuće, koje stoljećima prkose navali vremena i prgave ljudske naravi.

Gledajući taj barokni zamak okružen kamenim starim kućama, mašta lako stvori zvonjavu uzbunjujućih zvona uz škripu vesala s galija i grmljavinu obrambenih topova koja se nadjačava s urlicima surovih osvajača.

A danas, u ovom pitomom dalmatinskom raju, pogled je nemoguće smiriti. On ovdje stalno bježi od guste borove šume s južne strane, preko kamenih zdanja i starih ribarskih kuća u luci pa sve do arhipelaga od sedam otočića koji izviru iz modrog Jadrana i lome zrake zapadnog sunca.

Surova, škrta i bešćutna, Šolta je stoljećima raseljavala svoje stanovnike diljem svijeta, lomeći im pogrbljena pleća i tjerajući ih bez osvrta u neke daleke krajeve, gdje su naučeni na trud i žuljave ruke, redom stjecali bogatstvo i ugled, uglavnom se ne vraćajući na surovu rodnu hrid.

Davno, prije nekih 1700 godina, Šoltu je pohodio car Dioklecijan, koji uz palaču u Splitu upravo na Šolti gradi svoj ribnjak. Prema pučkoj predaji i ilirska kraljica Teuta dala je svoje dvore izgraditi u Senjskoj, jednoj od mnogobrojnih čarobnih šoltanskih uvala.

Neki za šoltansku surovost nisu marili. Vidjevši samo njenu djevičansku prirodu i uživajući u osami, otac hrvatske književnosti Marko Marulić senzualno progovara:

Znaš da na otoku stanujem, koji baš pridalek nije,
Nego je od grada on udaljen stadija sto.
Ako li slučajno ushtiju prijani sa mnom da budu,
Hoće l`da užiju moj blaženi, seoski mir,
Jedna će veslarka ubrzo, sedam za nepunih sati,
Čilo dorinuti njih amo, gdi boravim sam.

Šolta, otok ribara i težaka, maslina i vinograda, danas je neprocjenjiva otvorena škrinja koja zaustavivši sat vremena davno prije, pruža sjećanja na jedan davni, zaboravljeni Mediteran. Šetajući starim uskim kamenim uličicama, promatrajući sive krovove težaka, ribara i pomoraca u čijim se starim dvorima i danas suše smokve te upijajući miris trpkoga šoltanskog vina koji opija iz starih konoba, sva su čula puna ovoga dalmatinskoga rajskog otočića.

Mjesta na otoku razigrala su se poput nestašne djece, svako sa svojom poviješću i svako sa svojom pričom.

Prva mjesta naseljavana su dalje od mora i opasnosti koje su vrebale s njega. Grohote, nastarije mjesto, još od 1811. godine sjedište je općine, a arheološki nalaz krstionice dokazuje i proces kristijanizacije ilirsko-romanskog stanovništva otoka u V. i VI. st. Danas su Grohote prirodno, političko i gospodarsko središte otoka.

Gornje, Srednje i Donje Selo tipična su mediteranska mjestašca otočke i mediteranske provenijencije, koja sa svojim vijugavim uskim ulicama i kamenim suhozidima vraćaju u davnu prošlost. U mnogim se konobama ovih sela, postupkom nepromijenjenim stoljećima, u jednako toliko starim kamenicama žuti djevičansko maslinovo ulje, nadaleko poznato po čistoći i kvaliteti, za čiju ćete kupnju morati steći povjerenje, uglavnom ugodnih i srdačnih domaćina.

Mjesta uz more naseljena su daleko kasnije. Već opisanoj Maslinici najsličnija je Stomorska, mjesto od sto mora, čije strmine naglo zadiru u more i nestaju u njegovoj modrini iz koje su se pomorci u sjećanjima vraćali u svoje rodno mjesto.

Nečujam, nekada znano kao Vallis surda - gluha uvala, ladanjski dom pjesnika Marulića i Hektorovića, danas je moderni turistički centar. Rogač kao glavna luka otoka predstavlja sponu koja danas Šoltu povezuje sa Splitom, a mnoge Splićane dočekuje umorne i željne odmora na kraju radnoga tjedna. A Rogač pamti ne tako davna vremena kad su odlasci sa Šolte bili kudikamo češći nego dolasci.

.